Naša bivša učenica i najvredniji član novinarske sekcije Škole EPA Viktorija Samardžić ima svoju redovnu rubriku na talasima Radija Herceg Novi „Srce bira Herceg Novi“, u kojoj razgovara sa različitim ljudima o ovom gradu. Jedan od najoriginalnijih sagovornika bila je hercegnovska pesnikinja i novinarka Ksenija Matović. Ona je na skoro svako Viktorijino pitanje odgovorila pesmom. Zato nam je Viktorija poklonila ovaj intervju kome je Ksenija Matović za čitaoce našeg EPA bloga dodala još dva odgovora na pitanja.
Ksenija Matović je osnovnu i srednju školu završila je u Herceg Novom, gde i živi, a Filozofski fakultet, smer sociologija, u Novom Sadu. Prvu zbirku poezije „Preludij“ objavila je kao osamnaestogodišnjakinja. Druga knjiga poezije „Orfeonautika“ objavljena je 2013. „Obol” je njena treća zbirka poezije koja je doživela i drugo izdanje, u kome su pesme štampane na srpskom i grčkom jeziku. Ksenija Matović je pisala i kolumne za portal beogradskog časopisa MediaSfera. Ksenija je i autorka Vodiča kroz Crnu Goru koji je, osim na našem, objavljen na ruskom i engleskom jeziku. Radila je kao novinar listova Dnevnik i Blic. Sada je novinarka i dopisnica lista Dan iz Herceg Novog. Bila je plivačica i reprezentativka Crne Gore u doba SFRJ, osvajala brojna zlatna odličja na republičkim, državnim i međunarodnim prvenstvima. Bila je višetruka šampionka južne regije Jugoslavije na 100 i 200 m prsnim stilom. Majka je osamnaestogodišnjeg Borisa.
Dugo godina ste živeli i radili u Novom Sadu, ali ste ipak odlučili da se vratite u Herceg Novi. Zbog čega?
U Herceg Novi se nisam vratila iz Novog Sada, u kojem sam živjela punih deset godina, već sa Kipra. U grad me je vratio splet ne baš najugodnijih životnih okolnosti. U to vrijeme povratak sam smatrala ličnim porazom. Herceg Novi više nije imao šta da mi pruži. Naprosto, grad i ja se više nismo prepoznavali. Ni ljudi u njemu. Samo je more bilo isto... i poneko jedro. I odatle smo krenuli ponovo da se otkrivamo i dajemo jedno drugom. Sada već punih 17 godina.
Da li vam je nedostajao Herceg Novi dok ste živeli tamo?
Ukoliko mislite na Novi Sad, mnogo. Svi njegovi mirisi i vjetrovi. Sve njegove skale i trgovi. Svaki kamen i svaki val. Ponajviše more. Težak miris Dunava uvlačio se u nogavice čineći korake tromim. Nije umio da se presvuče u boju. Da se uzburka. Ni sitne školjke, na koje sam s vremena na vrijeme nailazila šetajući kejom, nisu pjevale crvene priče barbuna. Ćutale su na dlanu, nekako uvijek u istom godišnjem dobu. Kao da je to uvjek bila zima. Bar mi se tako činilo. Ili nisam umjela da slušam. Često sam se uspavljivala mišlju da se ipak nalazim na mjestu na kojem je nekada modrilo Panonsko more i kako zapravo nekim čudom hodam po njegovom dnu. Utoliko je svaki povratak gradu i moru, svaki zaveslaj njegovim stradama i valama, bio okrepljujući.
Šta vas je Novi naučio u profesionalnom smislu?
Najispravniji odgovor na Vaše pitanje glasio bi poput odlomka iz pjesme „Itaka”, grčkog pjesnika Konstantina Kavafija:
“Itaka ti je dala divno putovanje.
Da nema nje, ne bi išao na put.
Ali nema ništa više da ti da.
I ako je nađeš siromašnu, Itaka te nije prevarila.
Tako si mudar postao, s tolikim iskustvom,
pa ćeš razumeti već šta to Itake znače”.
Možete li da nam u nečemu uporedite Novi Sad sa Herceg Novim?
Teško da se mogu porediti dva po svemu različita grada. Plašim se da i uz najbolju volju ne mogu naći zajednički imenitelj. Osim da su mi oba
u srcu.
Veliki ste zaljubljenik u Grčku, koju ste posetili i ove godine, obišavši Krit. Kakve utiske nosite sa ovog putovanja?
Grčka je zemlja mojih predaka. Samo tamo je moj korak lak, a duša spokojna. Putovanje pamtim po vjetru jačine 9 bofora, koji je usidrio i gradove i brodove. Po školjkama, ubranim između stijena, koje sam nosila u džepu, skupa sa košpicama limuna. Po Posejdonovom hramu na vjetrovitom rtu Sunio. Pamtim ga po prvom jutru u Herakliu i kako je iz kamenih lavova fontane na trgu oticala tišina, okamenjenim maslinjacima i vinogradima Festosa. Po moru maslina koje osvaja obronke planina. Kako je mirisao na koze i so. Pamtim ga po jednom modrom i
zelenom danu, koji se skotrljao niz usku, krivudavu kaldrmu Arhanesa i pijan od gorkog krićanskog vina, zaronio u Egej. Kako su ruke staraca razbrajale komboloi (brojanice) od ćilibara i kako su sa mirisom fave, kroz grilje minijaturne taverne, tekle Hadžidakisove “Ulice snova”. Po jezeru Agios Nikolaos u kojem se po predanju kupala Atina i čiju dubinu još niko nije izmjerio. Po ljudima zbog kojih je svaka kuća bila dom.
Šta to nema na Kritu što ima u našem gradu i obrnuto?
Nostalgija za boljim vremenima. To naš grad ima, a Krit nema. Herceg Novi propada decenijama, temeljno i duboko. Agonično. U svakom segmentu. Žao mi je što to govorim, ali treba reći istinu. Mrvi se između prstiju. Drobi. A mi....Mi ćutimo. Podjednako temeljno i duboko. Kao da se radije sjećamo ljepših vremena nego što bi se za njih borili. Kritu, s druge stane, ne nedostaje ništa.
Osnovnu i srednju školu ste pohađali u Herceg Novom. Kako pamtite taj period života i detinjstvo?
Pamtim po prijateljstvima koja i danas traju i silnim snovima. Veća od snova jedino je bila moja mašta. Maštala sam da živim u svetioniku. Da
upravljam pajperom. Da brodeći i hodeći otkrivam neka nova mora i kopna. Ili naprosto hodoljubim svijetom poput Zuka Džumhura. Onda sam silno željela da budem arheolog. U to vrijeme sam se često vidjela u sred Maču Pikčua. Danas je to samo varijacija na naziv grada, bojim se.
Koji su vaši uzori u književnosti?
Moram priznati da nikada nisam imala uzore u književnosti u klasičnom smislu te riječi. Ali jesam pasionirani čitalac. Počela sam tečno čitati i pisati sa svega pet godina, te od tada nijedan dan u mom životu nije protekao bez dobre knjige. Veliki je broj pisaca i pjesnika, čija me djela čine srećnom. Od pjesnika bih izdvojila grčkog pjesnika Odiseja Elitija i Branka Miljkovića. Kada je riječ o prozi, izdvajam ruske klasike kojima se rado vratim, poput Mihaila Dostojevskog, Lava Tolstoja, Mihaila Šolohova,a od domaćih Mešu Selimovića, Iva Andrića, Miloša Crnjanskog.....
Koji je bio vaš omiljeni profesor?
Profesor kojeg sam najviše voljela, volim i čije mišljenje izuzetno poštujem, je moj profesor iz studentskih dana, Kosta Josifidis. Još pamtim dan kada sam došla sa pregršt papira na kojima su, pisaćom mašinom bile otkucane pjesme. Pamtim i kako ih je nemilosrdno, tako mi se to činilo tada, skratio. Pomogao mi je da nađem sopstveni glas, da se jasnije artikulišem. Učinio me neustrašivom i nemilosrdnom u brušenju stiha... Disciplinovao. I danas kada pišem, pomislim šta bi moj profesor rekao. On je moj korektiv.
Da li postoji pesma koju ste napisali/posvetili vašem gradu?
Ne. Ali postoji kolumna „Škurin“ koja je godinu dana objavljivana svake srijede na portalu veoma čitanog beogradskog lista MediaSfera. Naredne godine MediaSfera će objaviti „Škurin“ u štampanom obliku. To je omaž gradu i ljudima u njemu. Zanimljivo je da je poslednja vaša zbirka „Obol“; štampana paralelno na srpskom i grčkom jeziku.
Kako je došlo do toga i koliko ste ponosni?
Kada se barka mojih predaka iz Grčke, prije nekoliko vijekova oslonila na maslinastosive obale Crne Gore, pod jezikom su nosili obol. Novčić koji se mrtvima stavljao u usta kako bi platili vječno veslanje osuđenog vozara Aheronta. Da li su im se tuđe planine učinile modrijim, a obala pitomijom? Jesu li, poredeći boje mora, na prste brojali ribe što su ih nahvatali prvom mrežom? Jesu li spuštajući pogled na šake nažuljane od mača i jedara osjećali stid, olakšanje ili ništa od toga jer su nosili tajnu. Da li su oči mog pretka u tom trenutku vidjele moje oči, ili su moje gledale kroz njegove? Obol u ustima je usud za vječno mirenje trajno rascijepljenog, apolonijskog i dionizijskog, umjetnosti i stvarnosti, riječi i života, biologije i poezije. Obol u ustima je himna moru.
Autorka ste veoma poznate kolumne o Herceg Novom „Škurin“;. Da li ste ostvarili glavnu zamisao ove kolumne i da li se nešto promijenilo na bolje?
„Škurin“ je dobacio mnogo dalje od Herceg Novog, ali jeste storija o gradu. Jezik je bio način da se ožive neke od zaboravljenih riječi, ali i sredstvo satire. Kroz 50 kolumni smijalo se i plakalo. Otvorio je škure malog primorskog grada, iza čijih grilja se tek odvija stvarni život. Govoreći lokalno, pričao je priče o svim gradovima i ljudima.
Koji bi bio po vama najveći izazov ovdje?
Ostati normalan.
Zbog čega vaše srce bira Herceg Novi?
Zbog toga što je on moja Itaka.
Viktorija Samardžić